уторак, 17. март 2015.

Masta radi svasta

Ceo dan pokusavam da svoju frustraciju prenesem na ovaj lepu belu povrsinu, medjutim ne ide mi. I dzaba meni i Vivaldieva cetiri godisnja doba, i zamisljanje Zen bastice koju nemam, i razmisljanje o mastanju koje sam imala jutros dok sam setala psa, kad za neciji idiotizam nema mernih jedinica a ni leka.

Ali terapeutski cu ipak pokusati da sebi olaksam ovaj radni dan, posto svakako ne mogu da se skoncentrisem na bilo koji umniji rad. 

Hmmm, evo Vivaldi tresti, i sad cu lagano da se prisetim mastarija na putu iz parka ka kuci...

Ne znam da l znate, ali imam psa, inace, verovatno se ne bih ujutro sama setala parkom (bar se nadam...). Cesto me pitaju da li ide na baterije, slicno kao i na ostala pitanja koja mi pomalo idu na zivce (tipa- a kad ces ti lepa nama da se udas, kad mislis da radjas decu, kad mislis da upises doktorske (da cak i takva pitanja dobijam!?!!!)) na ovo, kako vreme ide, imam razlicite odgovore:
- na pocetku: objasnjvam zbog cega sam uzela malog psa i kako je to super jer je u stvari kucni pas, pa kao da imas macku samo se ne linja. I ne, nemam nista protiv macaka, i ne, ne moraju svi ljudi da se dele na "pse i macke", kao sto se ne dele svi tipovi na "sise i dupe"
- nakon nekog vremena: ne, nije na baterije.
- sadasnje vreme: jeste, jeste, jutros me mrzelo da je navijam, pa zato sad malo trokira. Jer se uvek setim deke koji je imao upravo taj komentar na svakog malog psa, pa i ovog "naseg'' i bude mi toplo oko srca. 

Elem, svako jutro pre posla setam svog psa. I tako i jutros, al za divno cudo nema nikog sa divnim i najpre orginalnim humorom na putu do parka. 
Park sasvim prazan, taman da se pas opusti i trckara svojim tokom. Taman da gazdarica krene da razmislja o svemu i svacemu. 
I tako...razne misli se roje.. Najpre sam malo razmisljala o Gdin-u Finom, koji je jos uvek Fin, ali izgleda da nesto nije bas totalno odusevljen stvorenjem koje nas ne pusta da se na miru ljubakamo vec zahteva posvecivanje pune paznje. Bilo bi super kad bih imala decka koji isto tako ima nekog psa, pa zna sta ga ceka...
I kako to da ja nisam dozivela Holivud i upoznala The Man Of My Deams u parku kako seta svog psa?? Eto setam ja ovu moju skoro svako jutro a oko mene sve neki bakutaneri i dekice, ili zene, ili porodicni ljudi sa decom. Kako bre ne bude neki frajer??? 
I taman kako sam to pomislila kad moja gospodja se zatrca u susret svom drugu iz parka zvanom Toto. I eto, ako nije nasla gazdarica, a onda je bar ona nasla Toto-a. Pogledom potrazim gde je devojka sto obicno seta Toto-a, i u tom trenu shvatim da Toto ima i gazdu. Razlika u godinama nedovoljno velika da joj bude tata (jer cigancici nisu), a ona opet nekako previse mlada da bi bila udata i zivela sa deckom. Toto se sav sepuri a bogami ni vlasnik ne zastajkuje u tome. Malo razgovor o psima, par osmeha i ja odlucim da od sutra vise nema odlaska u park sva u rasparu pre sredjivanja za posao, vec obrnuto, sredjena nego sta. Cao, cao, vidimo se. 

Na putu ka kuci, dala sam malo svojoj mastariji slobodu. Jer ipak, po ovom lepom danu mastanje je dozvoljeno. Toto-ov vlasnik (koji je sasvim simpatican) postaje visi za koji centimetar i vise nalik Clive Owenu (npr), a ona simpaticna devojka, mu je sto posto mladja sestra. Na sledecem susretu razmenjujemo brojeve telefona, i dogovaramo se za kafu. Na kafi shvatam da je super zanimljiv, i da je u stvari potpuno Idealan! Pocinjemo da se zabavljamo, i ja se napokon zaljubljujem! Leptirici u stomaku, drzanje za ruku, bioskop, prvi sex koji je potpuno ludilo. Ne opterecujemo se ni sa cim, provodimo vreme zajedno, prijamo jedno drugom, ali ne dozvoljavamo da nemamo vremena ni za koga drugog osim za nas dvoje. Spajamo drustva, izlazimo odvojeno a ponekad i zajedno, sve je super. I tako dok trepnes, pocnemo da zivimo zajedno, bas se super slazemo, ne svadjamo se vec samo raspravljamo i razgovaramo, stalno razgovaramo, i svakim danom unapredjujemo nasu vezu. Uskoro se odlucujemo da se uzmemo, ne jer je vreme, i ne jer to tako treba, nego zato sto oboje zelimo. Tam tara ra ram, tam tara ra ram, tam tara....

.....Ajaooooo, ugazih u govno!!!! 

Agrrrrrr, eto tako to ide kad se previse masta!!! Cek da se javim ovom mom Gdin-u Finom, jer ipak je bolje sa obe noge cvrsto na zemlji, bar cete izbeci da ugazite u govance... 

Hmmm, da i nije imalo ovo neko terapeutsko dejstvo, ali barem sam usepla da preguram poslednjih 20 minuta na poslu a da nikoga zivotna ne ugrozim. 




Нема коментара:

Постави коментар