уторак, 23. децембар 2014.

Nora style

Jel vi prepoznajete kad vam se neko udvara?

A da li ste mozda romanticni?

Koliko god volela da mislim da jesam, praksa uporno pokazuje da cak i kad je romantika oko mene ja je ne prepoznajem, a kamoli da u istoj uzivam. Sve mi to postaje previse sladunjavo za moj ukus. Ispada da romantiku volim samo na filmskom platnu i medju koricama knjige...

Ali, da se vratimo na pocetak...jer kao i svaka druga prica, tako i ova ima svoj pocetak.

Pre nekih godinu dana u moju zgradu, od ukupno 4 sprata!, uselila se- vrata tik do mojih, poznanica iz studentskih dana- GaGa. Silno smo se obradovale kad smo se srele na stepenistu a site ismejale kad smo shvatile da se nasi stanovi oslanjaju jedan na drugi.
Jos smo se sitije ismejale kad me je drugarica, sa kojom sam pocela intenzivno da se druzimo od Aprila meseca, povezala sa svojom dobro drugaricom koja je presla da zivi kod svog decka u Berlin- kad ono ni manje ni vise nego bas GaGa! Cudima nikad kraja. Eto koliko je svet mali. I to da, bas svet. I tako, ona iz stana do mojeg pravac put Berlin, upoznala tamo svog sadasnjeg decka i zivi u divnoj romansi. Odmah sam pomislila- eto, kad se hoce sve se moze...

Tudje romanse nije tesko prepoznati. I uvek zvuce tako...hmm.. Nora Roberts style...

Elem, jedne tople septembarske noci, u sred izlaska i pijanstva, GaGa, koja je dosla u kratku posetu u Beograd, me upozna sa svojim drugom a mojim novim komsijom, koji je tu, ni manje ni vise, od aprila a sa kojim se nijedan jedini put nisam susrela na stepenistu... Mozda svet jeste mali, ali ponekad je i mala zgrada velika kao univerzum.

Mesec dana nakon upoznavanja, sreli smo se u klubu. Malo smo bojazljivo prisli jedno drugom, medjutim kako smo prevazisli smo stidljive godine (valjda?) komunikacija je pocela.
Prvo pozajmljivanje usisivaca, otvaranje vrata u kasnim satima (hvala Bogu pa nisam morala da zvonim starijim komsinicama u sred noci!!) i na kraju zavrsismo na kafi u kaficu u kraju- da se razume, krajnje komsijskoj!

Kako to nalaze slucajnost (ili nesto drugo?), ispostavilo se da smo komsija i ja, ne samo komsije u zgradi, vec cemo biti komsije i na poslu (kad predjem na novo radno mesto) on na 4. spratu, ja na 5., a jos zanimljivije da smo jos 2009. godine bili na istom intervjuu za posao- ja odbila, on prihvatio, i jos se bavimo slicnim poslom iz drugacije perspektive...

Sta reci... Nora Roberts style u najavi- za one koji umeju da prepoznaju.

Nedeljni rucak od zapecenog krompira, svezeg sira i kajmaka sa pijace, domaceg ajvara i tursije bi svakome zazvucao krajnje sumnjivo po pitanju "samo komsijski", ali ne i meni..."sto? pa covek voli da kuva, sta fali da me pozove na rucak? ne razumem..." I tako...kafa po kafa, dan po dan, ispade da se vidjamo svaki dan.

U medjuvremenu, Berlinac gubi smisao, i polako shvatam da je doslo vreme da se na tu pricu napokon stavi tacka. Nekome je potrebno malo vremena, meni eto malo vise, ali u svakom slucaju staviti tacku na nesto sto traje 6 godina, nikad nije lako. Verovatno ce u narednom periodu nastati jos koji post posvecen ovoj prici, ali za sad neka je postrani, da se zavrsetak lakse svari...

A komsija? Pa, komsija je docekao svojih pet minuta, docekao da Berlinac ode iza kulisa, i na moje iznenadjenje podelio samnom da mu se svidjam (ah, znam, ovo zvuci tako gimnazijski!)... I sta sad? Nista epohalno.

Znate, ima jedna francuska pesmica koje sam se upravo setila! Ucila sam je davnih dana, naletela na nju pre neku godinu kad sam pronasla svoje sveske jos iz osnovne skole. Naravno u medjuvremenu sam zaboravila da je potrazim, i evo- ukazala se odlicna prilika!. Klik po klik i cenjeni google pronadje sve sto treba (uporedo je prevod- imajte na umu- mojih ruku iliti slobodni stil bez pesnickog umeca):

A PETITS PAS (sitnim koracima)

A petits pas          Sitnim koracima
Je marcherai        Ja cu hodati
Très très               Jako jako
longtemps            Dugo
 
A petit pas            Sitnim koracima
J'arriverai              Stici cu
En Chine               Do Kine
Ou au Japon         Ili Japana
Si j'ai le temps       Ako budem imala vremena
 
A petits pas          Sitnim koracima
J'irai très loin        Ici cu jako daleko
Un jour                 Jedan dan
Demain                Sutra
Ou l'an prochain  Ili dogodine
 
Anne-Marie Chapouton



недеља, 7. децембар 2014.

Bahato sa 30

Pre neki dan (mozda cak i juce), Politika je izdala jedan "fenomenalan" clanak o tome kako je sve veci broj Beogradjanki od 30 do 35 godina starosti koje nemaju dete, odnosno koje (i ovom prlikom se sluzim recnikom novinarke) "nisu posetile porodiliste" i "nisu dale naslednika" i to sve zbog, izmedju ostalog, "produzenog skolovanja" i "hedonizma".

Uostalom, da ne bih prepricavala tekst, izvol'te link:

http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/U-Beogradu-skoro-polovina-tridesetogodisnjakinja-nema-dete.lt.html

Tesko mi je da poverujem da u danasnje vreme, jedne od malobrojnih pravih novina, dozvole sebi da izdaju ovakav tekst. Kad sam ga procitala ostala sam zaprepascena i zgrozena.

A kad smo kod zgrozenosti, da li se i vama mozda dize kosa na glavi od sledece niveine reklame?


Mozda je najbolje da se vratimo starim dobrim parolama:


Da li ste i vi bahati? Jos uvek niste dale naslednika vasoj otadzbini?! To je sve zbog kapitalizma, krvolocnih zapadnjackih sila koje su vam utuvile u glavu da je znanje ok, da je ravnopravnost ok, da treba da budete ostvarene u karijeri i da nije smak sveta ako imate 30+ i niste udate. Ovo je Balkan, a samim tim je zeni mesto u kuhinji za sporetom. Ne, ne elektricnom plocom, vec sporetom. Zna se da je pravo kuvanje na gas, a ne na struju.

Mislile ste da radjate u trenutku kad se osecate spremno, kad se osecate ostvarenom i kad svom detetu mozete da pruzite iole neku materijalnu sigurnost? Mislile ste da je radjanje deteta cin ljubavi sa covekom sa kojim ste? Ah...opet ste gledale sex i grad previse... Da se Vucic pitao, ne bi se ta serija prikazivala na nasim malim ekranima! Zna se da se u pravim zemljama u kojima se gaje tradicionalne porodicne vrednosti, deca radjaju zarad ocuvanja nacije. Radja se da bi se rodio naslednik. Radjas nalsednika prvo svojoj zemlji, pa svom muzu, pa njegovoj porodici. Nije valjda da ste mislile da je svejedno da li cete roditi musko ili zensko?! Musko, nego sta. NasledniK a ne Naslednica!

Ima jedna stvar koja me fascinira. Svi pricaju o tome kako je strasno koliko ima puno neudatih devojaka, kako se devojke sve teze odlucju na decu, kako sve vise i vise parova prvo dete dobiju nakon 35. godine, itd itd. Sat radi tika-taka-tika-taka.

Ali zato niko ne prica o fenomenu muskaraca od 30+ koji se ponasaju i osecaju kao da im je 20. Ne zele da se zene, ne zele da osnivaju porodicu, zele "jos samo malo" da uzivaju u svojoj slobodi pre nego sto padnu pod zenske kandze i zarobe se zauvek u monogamnom zajednickom zivotu. Toliko su isfrustrirani i uplaseni, da brak vide i tamo gde ne postoji.

I sta mi onda da radimo? Za nas ustvari vise nema nade, nego da kazemo ovim jos-uvek-mladim gospodjicama od 20-25 godina da brze bolje nadju nekoga muskarca od, hmmm, recimo 37+ i da krenu da grade lepu srecnu porodicu. Ionako ljubav ne zna za godine. A ne da se zeznu kao starije koleginice...

I dok pokusavamo da nadjemo kompromis izmedju nasih zelja, sata koji kuca tika-taka, i zelja suprotnog pola, energija se trosi, dani prolaze, i neko pametan se seti da je problem u tome sto ne-tako-mlade gospodjice zele da nastave da se obrazuju, cak i nakon zavrsenog fakulteta, zele da rade i zaradjuju. Sto je ustvari prava definicija hedonistickog zivota, zar ne?

недеља, 30. новембар 2014.

Heavily ever after

Subota vece, pustam soundtrack fenomenalnog filma Begin Again. Fali mi malo neko vino ali pretpostavljam da je bolje sto ga nema. Kako vreme ide svako od nas nagomilava prtljag koji vuce za sobom. Nadam se da sam napokon dosla do procesa ostavljanja svog dela prtljaga i rasterecenja kako bih mogla novi da stvorim.

Proces preboljevanja je dug i mukotrpan, a ja, trenutno, ne znam da l ga sad zapocinjem ili ga sad zavrsavam. Kao onaj vic o dementnim babama- da l sam posla il sam dosla...
Nova Godina je valjda vreme kad sravnjujemo racune, gde smo bili, sta smo uradili, sta smo pogresili, sta smo mogli bolje i pravimo cuvene spiskove zelja i planova za sledecu godinu. Nije ni cudo sto su svi oko mene u nekoj blagoj depresiji kad vise niko ne zna da li je crno ili belo, vec nam je sve u nekoj sivoj zoni. Sivoj kao i ovo vreme oko nas.



Veceras svecano obavestavam da nisam naterala JeCu da prespava kod mene, da mi prija samoca nakon divnog druzenja i fenomenalnog filma. Za naziv ovog posta cu iskoristi  JeCinu recenicu kao nagovestaj i sebi a i ostalima desavanja koji nadolaze: Heavily ever after. 

петак, 21. новембар 2014.

Close your eyes

Da li zbog dolazece zime, buduce promene posla, ili posleposlovnog studentskog neglamuroznog zivota- veoma sam ljubavno inspirativno raspolozena. Pa otuda i ovaj mali post.

Ali pre svega toga jedan kratki ne-senzualni uvod...Vec neko vreme ne obracam paznju na sebe, na lingerie koji imam na sebi, osecam se uspavano. Ali spremnom da me neko probudi. Neko koga cu moci da zavedem, neko ko ce se potruditi da mene zavede. Lepota zavodjenja. Slicno sam se osecala i u poslovnom okruzenju. Zadovoljna a opet ususkana, preterano ususkana. I neocekivano, kao sto to obicno biva u emotivnom zivotu, stigla mi je ponuda koja se ne odbija. I tek tako, prodju dva dana i svi planovi se odjednom promene. Novi posao od januara. Wow, ko bi rekao.

Da li mi je upravo to potrebno i u ljubavnom aspektu? Promena? Mozda.

Puna sam zelje za zaljubljivanjem, toplim zagrljajem, zavodjenjem i vecernjim pijenjem crvenog vina. Zamisljam odlazak na veceru i vino uz neobavezni prikladni razgovor a neprikladne misli koje se ocrtavaju na licu i vide u pogledu. Zelim treptaj svece, zelim romantiku i senzualnost. Dodire koji su kao slucajni, Poljupce koji su nezni i strasni. Malo i 50 nijansi sive. 
Sve ovo sve vise poprima oblik sladunjave romanticne drame lose produkcije.

Ali ponekad je upravo to ono sto nam treba.

четвртак, 16. октобар 2014.

"Seen"

Subota prepodne, lep suncan dan.
Pricam sa svojim dragim i saznajem da u svim njegovim buducim planovima ja ne stojim. Ako ste mislili da mi je post o planiranju tek tako banuo, ne, nije.
Stojim ja tu negde verovatno u njegovim planovima, ali naravno nista se ne pitam. Odnosno, pitam se ja, u smislu mogu da prihvatim ili da odbijem. Ali ne i da pravim planove.
Cek cek, ali zar se planovi ne prave zajednickim snagama?
Ok, odustajem. Ne mogu sad da se nerviram, previse obaveza imam da bih se upustala u raspravu. Ionako idem tamo za 10 dana, naravno na 4 dana.
Divna mi je ova veza. Nije ni veza, nego je nesto, nesto kakoseveczvase.
Ma boli me uvo, ima da uzivam u zivotu.
Sta li radi onaj lepi decko koji mi je u mislima vec par dana? Bas se nesto dugo nismo culi... Jedna kafa nista nece skoditi.

17h,
Da li da mu pisem, ili ne? Ne bih trebala. Imam vezu, jes' da nije bog zna sta, jes' da ima hiljadu i jedna peripetija, ali je imam. Zasto sad da remetim? Mislim stoji da ovaj moj pojma nema sta ce sa sobom, a jos manje sta ce sa nama (ako uopste i razmislja o tome), i stoji da se nigde ne pomeramo od kad smo ponovo zapoceli ovo nase kakoseveczvase, ali opet, eto, za 10 dana opet idem tamo na 3 dana.
Pa da, super, na svakih mesec-dva da se vidimo na 3 dana. Extra ti je to veza.
Ok, nista, onda, da mu pisem, pa sta sad. Cisto onako, informativno. Kao ono: "hejj, bas se dugo nismo culi, sta radis?". Mozda odemo na kafu. Mozda je stvarno vreme da stavim tacko na ovo kakoseveczvase. Ali necu sad da razmisljam o tome. Nije ni bitno. Zelela bih da odem na kafu, na jednu prijateljsku kafu. Sta fali da posaljem poruku.
Znaci poslacu.

18h
Ok, znaci definitvno saljem poruku. Ali sta da napisem? Osecam se kao da mi je 15 godina. Cek da nazovem glavne zenske aktere. Ustvari ne, ipak imam 28 a ne 15. Ne ne, necu nikoga da zovem. Nego lepo sama.

18:20
Sastavila sam poruku. Bas je super. U stvari znala sam da cu to poslati jos pre par dana. Ali sam se suzdrzavala. Ok, znaci def saljem. Ipak da razmislim jos koji minut.

19:30
Klik-

19:30
"Sent"
A da nisam pogresila...mozda sam trebala da pustim. Nisam trebala prva da pisem! Kad cu da naucim da vise ne jurim za drugima. Kad ce neko da juri za mnom.
Ma bas me briga.
Napisala i gotovo. Eto.

19:31
Hmmm, zasto mu ne stize?
Ne, stvarno, zasto mu ne stize?
Nisam trebala da napisem.
Gotovo sad.

19:32
"Delivered"
Stiglo mu je!! Dobro, aj sad.

19:34
Hmmm, nema odgovora... Zasto nema odgovora.
Ah da, jos uvek nije video. Zasto ne gleda telefon?
Sta radi?
Mozda je video ali nije otvorio? Pa da, eto, video da je od mene i nije hteo da otvori.
Tacno sam znala da nisam trebala da pisem.
Sto kog vraga cackam tamo gde ne treba. Mozda ima devojku?
Sigurno ima devojku.
Sta ja hocu u stvari? Mislim, ja necu nista. Sto sam mu onda pisala?
Nisam trebala da pisem... sto li sam pisala?!

19:45
Samo da bacim pogled...
Ne, jos uvek nije video. I dalje stoji samo "delivered''.
Ma nema veze, stvarno pravim dramu.
Drugo mozda je sakrio opciju da je "seen". Uostalom ni kod mene se to ne vidi.
Bas me briga.

20:00
Oglasio se viber!! Zalupalo mi je malo srce.
Miss AAA: Lizzzz, sta radis?
Grrrrr
Okrecem da je nazovem, inace cu srcku da dobijem svaki put kad zavibrira telefon.

20:20
Opet bacam pogled.
Nista.
Ovo je tortura. Cista tortura. Ko li izmisli ovaj tupavi viber. I smart telefone. I mobilne telefone generalno. Izem ti tehnologiju.
Ahhh, zakasnicu na cas plesa!!

23:00
Zakasnila sam malo na cas plesa.
Ne, jos uvek nije "seen". I ne, jos uvek nije odgovorio. Nema veze, mislim ionako mi to nista ne znaci. Tako mi i treba kad remetim stvari.
Bas me briga.
Ma ustvari, bas me briga za sve. Sta, super mi je ovako.
Sad cu da pustim neki lepi film na tv-u, sutra moram rano da ustanem.

Nedelja,
Lepo sam se naspavala. A lep je i dan. Taman da odmah zavrsim sta treba pa da mogu da uzivam u ostatku.

11:00
Kratak zvuk na telefonu. Sta li je sad?
"Seen"
Video je, tralalala, video je, video!
Naravno da nije odgovarao kad nije ni video poruku do sad.
Ok, mozda je i video, ali nije ni bitno. Sad znam da je video. Hehe, da, da!

11:10
Oglasio se viber! Sad mi vise ne lupa srce ko juce. Iskusnija sam. Jedan dan iskusnija.
Pisao je! Oh, napokon je pisao!

11:15
Naravno da mogu i hocu na kafu.
Za pola sata.
Pogledam se u ogledalu.
Uh, da sam samo znala...za pocetak mi kosa ne bi izgledala kao kod strasila. Nista, sta sad. Tako je kako je. Malo samo da se sredim i gotova sam.
Sta da obucem? Zasto nikad nemam sta da obucem?? Eto, znala sam da sam trebala da kupim onu majcu. Sad bih imala sta da obucem. A sad moram da smisljam.

11:30
Orman rasturen, kosa jos gora nego pre 15 minuta. Nista mi ne stoji lepo.
Pogledam oko sebe. Ovo sad stvarno izgleda kao da imam 15 godina.
A i jos 10 minuta za oblacenje.
Malo ozbiljnosti i smirenosti.
Hmm, pa i nije mi tako losa kombinacija na kraju. A i ova kosa, izgleda sasvim sarmantno ovako malo rascupano sa kvazi kovrdzama. U krajnjem slucaju, takva sam kakva sam. Take it or leave it. Ionako bre idem samo na kafu.
Stvarno preuvelicavam stvari.
Ali sta cu kad dugo nisam otisla sa nekim na kafu. A i on sigurno ima devojku. Ovo je stvarno prava prijateljska kafa.

14h
Vratila sam se. Bas mi je bilo lepo. Osmeh na licu.
U sebi se naravno smejem samoj sebi zbog svega gore navedenog.
Ne, nema devojku. Da, ja imam decka.
Prijateljska kafa i nista vise.



недеља, 12. октобар 2014.

Planerka

Znate ono kad kazu da smo sa godinama pametniji? Pa...u praksi se to bas i ne moze reci. Kako vreme prolazi osecam se ustvari sve glupljom.
Priblizava se kraj godine i ne mogu a da ne razmisljam o zivotnim planovima. Gde cu, sta cu, s kim cu, itd...
Pre par meseci sam isplanirala da nista ne planiram. Odnosno napravila sam kratkorocni plan do avgusta sledece godine. Mislim da se razumemo, nije to neki sad ne znam ni ja kakav plan, ali cisto postavljanje odredjenih prioriteta na svoje mesto.
Ovo sve zvuci ko da sam neka opasna planerka. Zvuci kao da sam fenomenalno organizovana osoba. A nisam. Pre ce biti da sam poprilicno konfuzna i neorganizovana u privatnom zivotu. U poslovnom jos i sto bi rekli djene djene (mislim da je ovo prvi put da sam napisala ovu rec, odakle je to uopste?!), a u privatnom vlada emotivno-zivotno-organizacioni haos.
No, nije poenta u tome.
Realno gledano, jesam planerka. Obozavam da planiram! Od toga sta cu da radim sutra, ili recimo sta bih mogla da radim sledece godine do toga sta i kako bi to sve moglo da izgleda za 5, 10 godina. I onda naravno svi planovi padnu u vodu. Od toga da sutradan padne kisa, ili da eto bas taj dan ne mogu nikako da ucim za tamo neku licencu, do toga da se vratim svom decku i zapocnem neizvesnu vezu na daljinu, sto svakako nije padalo pod moj fenomenalni petogodisnji plan.
Da, obicno su to sve poprlicno neuspesni planovi. Ali to svakako ne umanjuje lepotu planiranja. Medjutim ono sto me izuzetno frustira jeste kad ne mogu ni da pravim planove, posebno ne one dugorocne, jer glavni akteri u tim mojim nerealnim planovima ne znaju ni sami sta ce sa sobom i cak i ako razmisljaju o svojim planovima, ja o tome nisam obavestena. I kako ja sad recimo da pravim plan da li bih one tamo neke godine, koja svakako nije sledeca (jer uostalom sledeca nikad nije, to je ipak previse brzo), mogla da odem eto npr u Berlin, cisto primera radi (yeah, right, mozda nisam napomenula, ali druga stvar u kojoj sam izuzetno dobra je zavaravanje same sebe), kad osoba zbog koje bih isla (uhhh, neeee, ovde bi trebala da napisem nesto o tome kako bas zelim tamo da idem jer....ah, da! karijera!! uh moram to malo bolje da zapamtim), ne zna da li ce biti tamo, ili ce mozda otperjati negde drugde po belome svetu. A naravno, predpostavljam da cu o planovima doticnog saznati skoro, hmmm, pa svakako ne u onom trenutku u kom bi ja to htela.
I eto tako, sad i kad bi htela da planiram svasta nesto, ukljucuji i koliko dece bi htela da imam (o da, pocela sam i o tome da razmisljam...), ne mogu jer glavnih cinioca nema. A onda kad nema glavnih cinioca, plan postaje masta. A mastarenje mi ne ide od ruke.
I tako, od planova slabe vajde, Barem ovo obecano miholjsko leto se zaista desava pa sutra nece pasti kisa. Eto bar nesto.

понедељак, 22. септембар 2014.

I ajmo sve nanovo

Nervira me kad umesto da pisem veselo, razdragano, razigrano, krenem u potpuno drugom pravcu. Ali sta da se radi, tako to ide. Ne brinite, necu pisati zalopojke, ali eto cisto malo da zakiselim veselu nam svakodnevnicu. yeah, right, ko da nam je bas to trebalo...

Gos'n Nemac dodje i ode po treci put ove sezone. Dosao na tri dana, ja nestala sa planete, tri dana provela neodvajajuci se od doticnog, i sad sve nanovo. Taman se podsetim kako je to bilo nekad, podsetim se kako je super kad ne moras sama da vozis kola na pranje i zamenu brisaca, podsetim se kako je to super kad te neko samo ostavi ispred ulaza po kisnoj veceri i dok on obilazi ulice trazeci parking ti si vec okupana i ususkana u krevetu, podsetim se kako je to kad te i tudji roditelji vole (a ne samo tvoji), podestim se kako je lepo probuditi se pored nekoga u svom krevetu, prosto se podsetim kako je lepo biti u paru. I taman kad se priviknem, a to privikavanje mi nekako ide od ruke, eto ti ga na- on ode.


I sad opet se treba vratiti u rutinu koja je potpuno drugacija od nekadasnje rutine. Lepa je ta svakodnevnica single devojke, odnosno naizgled single devojke, ili naizgled zauzete devojke, ili kako se vec zove devojka ciji je decko daleko? Da, nije losa, ali je naporno ovo menjanje na svakih mesec dana. Intenzitet osecanja poraste, zelja za osobom poraste, i onda prodje par dana, nedelja, nakon odlaska, i sve to opet nekako splasne. Pa se on ponovo pojave, ponovo se sve zatalasa, pa ode. I tako u krug, i u krug, i u krug, dok neko ne kaze dosta. A treba imati herca i reci dosta. Uvek je tesko preseci, bilo u ovom, bilo u onom pravcu. 

Zato se sad treba malo vise upustiti u poslovne aktivnosti. A onda nakon posla uzeti koju knjigu i citati. Poucena prethodnim iskustvom (ili bolje reci mnogobrojnim iskustvima), necu uzeti ljubavni roman, niti "novokomponovane" romane (i tu mislim na sve sto ima temu a la sex&the city), vec treba citati nesto sto nikako nece prouzrokovati donosenje bilo kakve manje ili vise dramaticne odluke. 

Sva sreca pa sam pre par dana otisla do Vulkana da pogledam sta ima od knjiga, i sasvim slucajno naletela na jednu, za koju nisam sigurna sta mogu da ocekujem: Marina Belozerska- Medicijeva zirafa. Ako je iko od vas procitao, molim za utiske. Meni deluje zanimljivo, ako ista, onda barem zbog toga sto nije po sablonima koji su trenutno rasprostranjeni po knjizarama. 

Javljam utiske!


петак, 19. септембар 2014.

Ovoono

E pa ovakooo, posto me je Pepeljuga nominovala za ovo sharovanje informacija, this or that, ovo ili ono, ono ili ovo, odnosno ovoono, eto i odgovora moje malenkosti. Taman malo zanimacije u trenucima poslovne neinspiracije...


MAKE UP

Rumenilo ili bronzer - Rumenilo, uvek. Bronzer, hmmm da, nije lose, mada ko ce to sve da pokupuje kad treba?! Rumenilo, i basta!

Sjaj ili karmin - Teoretski karmin. Pa onda malo sjaja. U praksi- teorija traje pola sata, a onda ziveo labello!

Ajlajner ili maskara - O da! Definitvno oba!

Puder ili korektor - Puder, i to meni najlepsi- Bourjois tecni, najlaksi ikada

Presovane ili senke u prahu - Obe, valjda...

Četkice ili aplikatori - hmmmm, what ever...

NOKTI

OPI ili CG - oba su ko svetog petra kajgana, OPI mi se sasusi brzinom svetlosti, CG mi traje i traje (ne znam ni gde se kupuje ni koliko kosta- dobila ga na poklon). Ali zato sto ima u Lilly neki mali za 90 dindzi, preko njih malo sjaja, i milina!

Dugi ili kratki - Kratki ka srednjim. A volela bih dugeeeee....

Akrilni ili prirodni - Prirodni, probah sve, i vratih se na prirodne

Svetli ili tamni - hmmm, sve nijanse crvene? a moze i teget, plavi, zuti...

Cvetići ili bez cvetića - bez cvetica, mozda malo sljokica?

TELO

Parfem ili Splash - Definitivno parfem

Losion ili puter za telo - Puterrrrr! Nedavno sam probala onaj Le petit Marseillais- odlicnooo!!

Gel za tuširanje ili sapun - Gel

Lush ili drugi brend - Na lush sam potpuno ravnodusna. I da, ako cemo sapun onda eventualno tako nesto, ali opet ne Lush. Mozda samo za one mehurice? Ok, da odgovorim na pitanje- drugi brend :)

MODA

Farmerke ili trenerke - Farmerke

Dugi ili kratki rukavi - Zavisi od vremena...

Haljine ili suknje - Sve!

Pruge ili karirano - Karirano, ne volim pruge

Papuče ili sandale - Sandale, papuce samo one za po kuci :)

Marame ili kape - Marame samo za oko vrata, iliti esarpe. 

Mindjuse, odnosno pise tamo sutds ili dangling, dangling su one visece, ali kako li se prevodi studs??? Elem, upravo te studs su za mene. Dangling obozavammm, ali retko kad se odvazim da ih nosim...

Ogrlice ili narukvice - Hmmm, narukvice

Štikle ili ravna obuća - Stikle obozavam!! Ali naravno ravno je cesce...tako to ide...

Kaubojke ili jahaće čizme - Jahace cizme :)

Jakne ili dukserice - Jakne, imam tamo neki takozvani smrdiduks, ali pretpostavljam da se to ne racuna...

KOSA

Lokne ili prava kosa - uh volim i jedno i drugo!! prirodno sam wanna be kovrdzava, tako da se lokne lako hvataju, a posto sam blize kovrdzama nego ravnoj kosi- obozavam ravnu kosu

Punđica ili rep - rep koji uvijem u pundju :)

Lak za kosu ili gel - nope...

Duga ili kratka - duga, srednja, kratka- you name it

Svetla ili tamna - tamna, a tako volim svetle boje...

Šiške na stranu ili prave šiške - ipak bez siski

RANDOM

Kiša ili Sunce - Sunce, uvek sunce i samo sunce

Leto ili zima - letoooo, ko jos voli zimu?!

Jesen ili proleće - oba, ali ako moze bez kise i sa plus 25..cek, ali to je onda leto?

Čokolada ili vanila - cokolada, mada ni vanila nije losa


E sad bih ja trebala da "tagujem" dalje. No medjutim susrecem se sa dva problema- pod a) kako se to radi??? a pod b) treba izabrati bloggere iz moje liste koja je zbog mojih prelivanja iz supljeg u prazno nestala i jos je nisam updatovala... hmmmm, pa da probamo:

1. Tina
2. Zuba - Pepeljugice znaaam da si je bila i ti stavila, ali sam odlucila da sjedinimo snage :D
3. Nemam ime imam komentar
4. Cale
5. Rahela
6. Maje Zmaje

E pa nadam se da sam uspela da ce svima vama doci notification, a ako ne, eto...dobra volja je tu :D

среда, 3. септембар 2014.

Kuvana noga

Za moje trenutno stanje, da ne kazem raspolozenje, postoje dve opcije: a. oni crancky dani pre onih dana su se poklopili i dovode do hormonalnog disbalansa, b. spadam u one neverovatne zene koje su trudne a ipak imaju one dane i saznaju da su trudne u 6. mesecu trudnoce. Jel ste gledali nekad na onim glupim kanalima tipa E!, tlc, i sl., one emisije o skrivenim trudnocama?! Kad devojke ni ne znaju i onda BUM samo odjednom krene porodjaj!!

Ok, preterujem. Aliii upravo sam se rasplakala na nemacku romanticnu komediju koju uporno vrte na onom Fox Movie, na seriju o kevi koja drzi baseball treninge sa Fox Lifea, i samo jos fali da pustim suzu na Malu Nevestu!! Mislim sto bi rekli, what d hell??

Nemam problem neki sad konkretan, sve i da hocu ne mogu sad da radim hopa-cupa, na poslu super, posle posla ok, i sta sad? Sta god da je, nikako ne smem da gledam Malu Nevestu. Ha-ha. Bilo bi smesno da nije polu tragicno.

I sad, posto sam se danas tragicno isplanirala sa svojim vremenom- slucajnost? ne bih rekla- budjavim u krevetu od 18:30. Ovo je kao ono kad ste bolesni ko klinka pa poslednji dan, kad ste zdravi ali i dalje pod budnim okom roditelja ne mozete da se maknete i moraaa taj jos jedan dan da se odlezi. Bljak. Sto bi gospodja majka rekla- ko kuvana noga. E bas tako. Preterano emotivna kuvana noga. Yeah.

I zasto sad kad ukucam kuvana noga na googleu umesto slike noge u loncu sto bi covek ocekivao izlaze slike Novaka i Jelene i princa Williamsa sa onom njegovom, kako se vec zvase?! Agrh, odustajem od potrage i da ne bih okacila przene pilece batake iz KFC eto mojih japanki sa mora. Eto!

Posted via Blogaway

Posted via Blogaway


Posted via Blogaway

четвртак, 28. август 2014.

Berlin

Ok, odustajem! Pocela sam do sad jedno 10 puta da pisem o svojim utiscima o Berlinu. Cak sam odlucila da otvorim nov blog gde cu pisati svoje utiske sa putovanja. A to uopste nije laka stvar!! Prvo sto sam morala da otvorim novi account, pa da prebacim ovaj blog sa starog na novi, pa da pod starim accountom otvorim novi blog. A onda sam shvatila da mi se jos stosta poremetilo, izmedju ostalog i bloggere koje ja pratim...

I na kraju, nista! Krenem da pisem, okacim slike, i ne ide. Ili je suvoparno, ili reci prosto ne dolaze. A silno zelim da sazmem svoje utiske. No ne vredi. Tako da, dizem ruke. Kad nece, nece. Ali posto sam uhvatila neke sasvim lepe slike, greota je da ne budu vidjene...

Nadam se da cete uzivati bar malo, a ko zna, mozda se smisli jednog dana i srede...


Istorijski muzej

Berliner Dom

Berliner Dom jos jednom

Skupltura u sred "muzejskog ostrva"


Sony centar- pogled ka gore

Glavna zelzeznicka stanica- najlepsa!
zar ne?




среда, 27. август 2014.

Uvod uvoda

Post o Berlinu spremam vec mesecima. Prvi sam zapocela u avionu na putu za Beograd jos u sredinom juna, prepuna misli i utisaka, ali sve vezano za situaciju u kojoj sam se nasla a ne za grad u kom sam bila. Nakon drugog odlaska, stvar se nekako jos vise iskomplikovala, pa sam misli o Berlinu stavila u cosak za neki drugi trenutak.

A onda kao sto biva sa haljinom za posebne prilike, tako nekako prilika za pisanje ovog posta nikako da se desi. Da li zato sto jos uvek cekam da me uhvati odusevljenje ovim gradom ili zato sto se jos uvek nisam pomirila sa cinjenicom da odusevljenje ne dolazi, ne znam. U svakom slucaju, danas sam napokon resila da zasucem rukave i da se bacim na posao.

Ali pre svega toga, par utisaka...

Nedavno sam se sasvim slucajno nasla sa dragom drugaricom Sonjom i njenom drugariocm/komsinicom. Zadivljujuce je kako neka sasvim spontana poznanstva, kratka ali slatka, mogu da uticu na vas. Umesto 10 minuta, ostala sam sat vremena, ako ne i duze. Retko kad mi se desi da potpuno nepoznata osoba na mene ostavi tako jak utisak i osecaj da se znamo citav zivot. A ko zna, mozda se i znamo? Da verujem u reinkarnaciju zasigurno bih sad izvukla neki mudriji zakljucak. A ovako, neka ostane na tome.

Dok sam razmisljala o svojim poslovnim obavezama tokom voznje liftom, gospodin koji je izasao na nekom spratu me je pozdravio : "Prijatno gospodjice". Gospodjice? Hmmm, ne znam za vas, ali ja se ne secam da li mi se neko ikad obratio sa gospodjice...

Inace, da li i vama malo ovaj blogger bugguje? Posto u reading list mi ceo dan niko ne izlazi? Valjda nisam izgubila sve one koje pratim....cini mi se da bih to dozivela kao pad telefona u wc...

I za sam kraj, najavljujem jos jedan pokusaj moje kreativnosti koji ovaj put mozda zaista i zazivi: otvaram blog za svrhu mini travel guide-a. A ovaj put ga otvaram potpuno javno, sa svojim tacnim opisom. OMG, kakav korak! Naravno ovaj ostavljam kao svoj mini polu skriveni kutak...

Toliko za sad. 

четвртак, 31. јул 2014.

Dinastija

Puna sam utisaka, misli i nenapisanih reci, da sad kad bi htela da sve to zapisem- ne ide. Ali nema veze. Ne moze uvek sve da ide. Zivot je ustvari jedan veliki ljubavni roman. Hmmm, sigurna sam da je ovo vec neko nekad rekao, ali nema veze. 

Kad sam procitala nemilu poruku, odlucila sam da se prosetam gradom, sredim misli i onda vidim sta cu i kako cu. Do sad sam bila u svakakvim raspolozenjima, ali nikad nisam bila drama queen. Tako da zamisao da se spakujem put Beograda je odmah odstranjena. Mada, iako nisam drama queen, ponekad nije lose zamisliti kako bi to izgledalo. Ako ista drugo, onda bar zarad dobre price :) Valjda zbog toga i postoji razlika izmedju filmova, knjiga i stvarnog zivota... Kako god, ostale su mi opcije da se pravim luda, da pricam taj dan ili da ostavim za poslednji dan pred povratak za bg. Iako sam po prirodi veliki planer, odlucila sam da ostavim sve za trenutak kad se budem osecala da sam spreman da, kako kazu, ukrstim koplja. Doduse, to kazu valjda za ratne pohode, a ne razresavanje ljubavnih odnosa, ali ja nekako i tu vidim paralelu. Pojma nemam kako. 

I tako sam prekjuce i juce provela setajuci i u ludoom shoppingu. Ludom, ali kvalitetnom. Moram reci da posto sam poznata po stedljivosti....hmmm, ustvari ne stedljivosti, nego onom tripu da moram da kupim najjeftinije a najkvalitetnije, i onda vodeci se mogucnoscu da cu ipak negde naci bolji deal, zavrsim na cedilu. Tako sam, recimo, proslog meseca dok sam bila na poslovnom putu u Briselu, odustala od gomile povoljnih stvari, jer sam se vodila mislju da cu ih kupiti u Berlinu kad budu jos vece rasprodaje. I, naravno, corak! Dodjem u Berlin, kad ono skoro sve sto sam videla- neeema, nitz! Ta mogucnost da cu potrositi vise nego sto treba na neku stvar sigurno ima veze sa genetikom koju je dovela moja jevrejska prababa. Druga hercegovka, pa vi sad vidite tu mesavinu. 
Da se vratim na pricu. Imala sam momenat pravog uzivanja. Na osuncanom malom trgu, uz kafu, moj novi gadget, korpicu sa malinama i neocekivanog gosta:

Divno, zar ne? Svakako planiram jedan post o Berlinu, a mozda i o Briselu...ali za to mora da nadodje prava inspiracija, da ne bi bio smor najgori.

A u medjuvremenu sam razmisljala. Nakon sto sam se isetala, umorila, i primirila, pocela sam da razmisljam o celokupnoj situaciji. Da li ja za sebe mogu da kazem da sam potpuno zadovoljna u ovoj vezi? Da li bih mogla bez ikakve sumnje da kazem- da, to je to? Hmmm, pa i ne bas... Kako onda mogu njega da krivim sto ima sumnje? Ok, ostaviti tako na sred sobe, je druga prica...ali opet totalno on. Ja bih sakrila verovatno i od mene i od njega, ali on nema preterani osecaj. Sto i nije tako lose, jer, s obzirom da sam svakako planirala da razgovaramo na nasu temu, a nisam bila sigurna kako da zapocnem- eto resenja, ponudjenog na tacni. Sta je ono sto mene sprecava da kazem- da, to je to? Pa, najosnovije- taj osecaj da smo kao brat i sestra. Sto je, da se razumemo, divno. Mozemo svaki dan da provodimo zajedno,a da se ne smucimo jedan drugome. Nije to mala stvar. Ali, gde je ona romanticna ljubav? Gde je Nora Roberts u svemu tome? (Ah,da- trenutno na svom gadget-u citam Noru, ahhh kakvo dodatno uzivanje). Gde je ono da me gleda kao zenstvenu osobu koju jedva ceka da odvuce u krevet kad dodje kuci? Pa i ja njega uostalom? S druge strane, sve to je postojalo na pocetku. A sad se malo izgubilo. Proslo je pet godina. Covece. Pet godina. Da li u svakoj vezi, braku, dodje do momenta kad vise nemas taj osecaj pocetne strasti? Verujem da da. I ako je to tako, zar onda nije bit svega upravo pronaci nekoga ko ce ti na kraju biti prijatelj u zivotu. Ali tako ne pise u happily ever after knjigama!! Niti u filmovima!! 

Uprkos mom planu da sve ostavim za poslednji dan, tema se nekako prirodno sama nametnula sinoc. Lagano smo krenuli da razgovaramo i objasnili jedno drugom sve sta nas muci (boze, ova recenica zvuci kao iz nekog prirucnika- razgovorom do mira u kuci ;) ) A muci nas ista stvar. Stoga, zakljucak svega je, posto ni meni ni njemu ne odgovara da se sutra bacimo u zajednickizivotiostalo vode, iz doduse razlicitih razloga (a u srzi mozda istih?), dacemo nam jos nekoliko meseci do godinu dana da vidimo kako nam ide cela ova nasa prica. Sto kazu babe, kakva je takva je- ali nasa je.
 

понедељак, 28. јул 2014.

Hladan tus

I tako, uletim u avion, odletim iz Beograda i doletim u Berlin. Milina. Sad je vec sve manje vise poznato, znam da se necu odvaziti da se prosetam do centra i nazad, inace ce mi ovaj put zaista otpasti stopala, znam gde gosp'n Nemac radi pa ga necu cekati sat vremena ispred pogresne zgrade, i tako... sve u svemu polako se privikavam na teren.

Mogla bih da budem parava domacica! Jutros sam ustala kad i on, otpratila ga do metroa, otisla u nabavku hrane, spremila sebi lagani dorucak, i sela na tren na trosed da porazmislim da li i da se uhvatim varjace, kutlace, tiganja, serpe, ili tako vec necega i da ga iznenadim skupavnom vecerom. Odlicna ideja!

U fantaziranju sta bih sve mogla da pravim, pogled mi privuce neki svrakopis na stolu. Pogledam malo bolje, ah da rukopis mog "dragog". Sta li je to piskarao? Intuitivno mi malo brze zakuca srce. Krenem da citam:
- Radim posao sa kojim sam zadovoljan
- Solidno materijalno stanje
- Imam devojku sa kojom ne znam da li sam zadovoljan
- Ima posao sa kojim ne zna da li ima buducnost
-...
Cek cek... ima devojku sa kojom ne zna da li je zadovoljan..hmmm...ali cekaj, pa to sam ja?!

Od malopredjasnje slike kako posluzujem patku sa suvim sljivama i sipam divno vino, naravno nije ostalo nista. Nakon pet godina svega i svacega, samo sto smo ponovo pokrenuli celu pricu (podvlacim: nakon sto mi je on rekao kako sam ja ta, kako je to to, itd itd), on ne zna da li je zadovoljan?

Ok. Sta sad?

Opcija 1: spakujem svoje kofere, napisem mu da se necemo naci na rucku, uhvatim taksi, nadjem povratni let za beograd i zavrsim jednom za svagda.
Opcija 2: slikam mu njegovu poruku posaljem na whatsupp i cekam dalje
Opcija 3: odem na rucak, posle toga odem sama da se setam gradom, nadjemo se posle posla, vratimo se kuci i onda ga pitam
Opcija 4: iskuliram sve sto sam procitala, ponasam se najnormalnije, i vidim sta cu kad se vratim u beograd

Najkriticniji mi je rucak koji smo planirali zajedno da idemo za sat vremena. To cu svakako da iskuliram. A za dalje, pa...hmm...ostaje mi da do popodneva razmislim sta i kako. 

понедељак, 14. јул 2014.

Booster senzualnosti

Uh imam toliko tema o kojima bi htela da napisem koju rec. Medjutim kako sam upravo zavrsila sa citanjem jednog fenomenalnog romana- a poznato je kako to moze da utice na mene- imam vecu zelju da stavim nove misli na ovaj virtuelni papir nego da doradjujem prethodne.

Inace, nova fancy rec koju ocigledno koriste svi u onim lepim zemljama, gde deluje da tece med i mleko, je it's in the pipeline. Ono sto je nekad bilo work in progress sad je it's in the pipeline, we are expecting it soon. Tako cu i ja reci za moje postove u draft-u, i oni su u pipeline-u. Sto bi znacilo ustvari da su u cevima. A kad kazem cevi, pomislim da one u kanalizaciji- bljak... Ok, mozda ipak reci da work in progress. Ukratko posetila sam Berlin, Brisel, puno zanimljivih momenata koje jedva cekam da podelim na ovaj nacin.

Ali pre svega toga, potpuno druga tema.

Kratki uvod: tamo gde teku med i mleko, ne tako novi trend, su e-readeri. Ja jesam potpuno old fashonista, i obozavam knjigu ko knjigu, a ne neka tamo elektronska izdanja, ali sam pala na ovaj novi gadget. Tako je leeep, mali i sladak, da sam se otvorila (i to bogami pozamasno!!) i kupila sebi sony ts2 e-reader. U ciklama boji-naravno. Jedva sam docekala da zavrsim svoju novo kupljenu hard copy knjigu kako bi se bacila na citanje sa mog fenomenalnog sony-a. I nakon divnog osecaja zavrsetka knjige Sophie Kinsella-e, downlodavala sam knjigu, meni do sad nepoznate, spisateljice: Ava Miles. Knjiga se zove: Nora Roberts Land. Nisam sigurna da li postoji na srpskom... Na engleskom je mozete besplatno downloadovati odavde: http://www.kobobooks.com/ebook/nora-roberts-land/book-JP1BjFhPjEq_APcWK7B9aA/page1.html

Da se razumemo, knjiga je totalno Nora Roberts style, tako da ako trenutno niste u raspolozenju za jednu tra-la-la ljubavnu pricu, nemojte ni zapocinjati sa citanjem. A ako jeste, ako volite sve te divne moderne ljubavne romane sa primesama staromodnog and they lived happily ever-after onda knjigu u ruke i sve cetiri u vis.

Pod utiskom knjige, pocela sam da razmisljam o vesu. Da budem konkretnija- o donjem vesu. Pfff..donji ves. Kako bre na ovom nasem lepom srpskom jeziku ne postoji neka malo senzualnija rec od- donji ves, ili jos gore donje rublje... Lingerie, negligee... Ok, sta je tu je.
Elem, do pre nekih godinu ipo dana, mastala sam o tome kako bih volela da uvek budem u tonu. I strasno me je nerviralo kad imam crno belu kombinaciju. Ili kad sam u nekom toliko ofucanom donjem vesu da samu sebe ne bih takla, a kamoli neko drugi. A znate vec da kako vidite samu sebe tako vas i drugi vide. Manje vise. Udobno & pamucno. Veliki zaokret sam napravila prosle godine malo pred odlaska na more. Krenula su snizenja i novac koji bi inace potrosila na kosulje, pantalone, cipele, majce itd odlucila sam da ulozim u obnovu svog donjeg vesa. Kupila sam sve ukupno, hmmm, cini mi se 7 kompleta, plus jos nekoliko donjih delova donjeg vesa. Svi su bili lepi- neki vrcavi, neki veoma senzualni, ali gotovo svi udobni. Kad god ih obucem i pogledam se u ogledalu, pomislim- woww. Eto, i dan danas. Nakon sto sam ih se nanosala i navikla. Nisam se jos uvek navikla da uvek budem u paru. Ima dana kad navucem svoje stare ofucane pamucne i totalno antisexy gace. Da, bas prava rec za taj deo- gace. Gacetine. Medjutim kad dodje trenutak kad mi samopouzdanje zakaze, kad primetim da sam se opet ugojila (i to verovatno od malo vise udahnutog vazduha), kad imam bitan poslovni sastanak, kad imam potrebu da se osetim zentsveno ili pak kad treba nekog da zadivim svojim vretenastim telom, obucem jedan od svojih kompleta. I, ah, osecaj je instant. Bila sveze izdeplirana, ili dan pred odlazak do kozmeticarke, sa masnom kosom ili divno isfenirana, efekat je gotovo isti. (moram ipak da podvucem rec gotovo isti jer ipak sve ove propratne stvari cine svoje :)). I tako sva sigurna u sebe, a pogotovo u efekat koji moji lingerie treba da izazove kod osobe prema kojoj sam se uputila, sigurnim korakom idem ka odredistu i zamisljam reakcije, kako ce doticni pasti na dupe kad me vidi ovakvu, kako ce prvo da me prozdire pogledom i uziva u mojoj izabranoj kombinaciji. Cvetam od zadovoljstva pri samoj pomisli. Dodjem do krajnjeg odredista, a lagano i do momenta padanja na dupe- medjutim sve sto padne je moj divni lingerie!

Naravno u datom trenutku sam takodje u fazonu-what the hell, let's keep movin' baby, ali kad prodju sve akcije i reakcije, pomislim- eeeee moja lizzy, dzaba si se mucila, nista ovaj nece primetiti...sta si se koji andrak tu razmisljala pola sata koju kombinaciju da metnes, lepo bre one gacerine da si uzela i bog da te vidi!
A onda otkrovenje. Aleluja! Iliti Hellloooo! Da sam obukla pamucne gacerine, toliko bih se osecala prosecnom, nesenzualnom, nelepom, da zasigurno ne bih zracila energijom kojom sam zracila. A onda bi te gacerine i te kako bile primecene. Kad bih bila tako sigurna u sebe u svakom trenutku onda naravno da bih mogla i gacerine da obucem. I to one koje cuvam za one dane. Ali posto sam normalno zenko bice koje je sumnjicavo o svemu i svacemu pa i o lepoti sopstvenog tela, mali podstrek nije na odmet.

I eto, drage moje, nadjite sta je ono sto u vama budi vasu zenstvenost i hopa-cupa pravac u pohod na povracaj senzualnosti. Sve je to super sto smo ambiciozne, uspesne, pametne, jednake, itd, ali isto tako je potrebno gajiti zenstvenost, senzualnost i unutrasnju lepotu i mir.

Odoh u svoj pohod. Znate- rasprodaje su opet pocele, jes' da mi je nije neophodno, al mozda ipak nadjem ono nesto, jos jedan boost nikad nije na odmet!

уторак, 27. мај 2014.

Drzava, prijatejli, i ostalo

Upravo sam tokom kratke pauze od posla napravila kobnu gresku- otisla da pogledam vesti. Medijska cenzura i autocenzura koja se trenutno desava postaje neverovatna. Na internet vestima nema nista. Ali zaista nista. Osim crne hronike u rangu Kurira. Od Blica sam odavno digla ruke jer je postao potpuno isti Kurir, a cinjenica da B92 ne prenosi nista konkretno me tera na povracanje.

Nedavno smo Miss AAA i ja pricale o prijateljstvima. S obzirom da se druzimo tek nekoliko meseci, a pri tom smo postale bliske, jedna s drugom smo analizirale neka od prijateljstava koja imamo. I dosle smo do jedne, meni takodje poznate, problematike. Predpostavljam da je svako u nekom trenutku imao takvo prijateljstvo, a mozda ga i dalje ima. Naime, evo o cemu se radi:
Zamislite da imate mnogo blisku prijateljicu, iz recimo jos gimanzijskih dana. U medjuvremenu ste se obe promenile, ali nekim cudom ste ipak ostale bliske. Medjutim, tokom nekoliko prethodnih godina, vasa prijateljica je usla u tesku zivotnu pricu sa teskim zivotnim problemima. Prosto je upala u kolo iz kojeg ocigledno ne moze da se izvuce. Vi ste joj pomagali milion puta, pokusali da joj objasnite da covek sa kojim gradi buducnost je nije vredan, tesili je, pruzali podrsku, prosto- bili ste tu kad je trebalo. Ali, kao sto se nama zenama obicno to i desava, ona mu se na kraju uvek vrati. Pa onda opet sve u krug- on je maltretira, omalovazava, ona dolazi (uz vasu podrsku) blizu odluke da ga ostavi, i onda opet sve bude ok. I tako opet, i opet, i opet. Godine prolaze, vi polako oguglate na njene patnje jer ona ne radi nista da se iz toga iskobelja. Ona nalazi neko novo drustvo, kojem se predstavlja kao nova osoba, u kojem moze da bude neko drugi a ne ona. Polako ali sigurno se udaljava od vas. Svaki put kad se vidite sa njom, vama je tesko. Zelite da pomognete ali ste svesni da ne mozete. I upravo zbog toga sto je i ona svesna kakvim zivotom zivi, a vi ste jedna od retkih osoba koja isto to zna, ona vas vise ne zeli pored sebe.
U kom trenutku dizete ruke od takve osobe? Odmah? Nikad?

Pitate se, mozda, kakvo je ovo skretanje sa teme? Cenzura, internet vesti, prijateljstva?

Pa vidite, za mene je sve to isto.

Kad dizete ruke od vase drzave? Kad kazete sebi: Dosta. Idem odavde. Idem da negde drugde stvorim sebi kvalitetan zivot. Ja sam do sad uvek pricala- sebi sam ovde stvorila kvalitetan zivot. Ili jos tacnije- upravo sebi ovde stvaram kvalitetan zivot, ne fali mi nista. Bila sam ponosna sto iako znam jezike, vec sam zivela vani, imam priznate diplome, i radno iskustvo, ja ne zelim. Ostacu i dacu svoj doprinos stvaranju boljeg sutra. A onda su se stvari promenile. Ne zelim da zivim u zemlji gde je diktatura, gde je cenzura, gde citam clanak koji objasnjava sta je cenzura a sta autocenzura, gde se informisem preko twittera i facebook-a, gde pojedinac daje veci doprinos od drzave. Ne zelim. I upravo zato sto ne zelim, postavljam sebi pitanje- sta sad? Ne zelim, a zivim upravo u jednoj takvoj zemlji.

Posmatrano sa strane, imam dve opcije: da se borim protiv toga, ili da dignem ruke.

I tako dolazimo do preklpanja ove dve teme. A kljucni odgovor koji se trazi: u kom trenutku dizemo ruke?

недеља, 25. мај 2014.

Ponovni pocetak

Proslo vreme, navikli smo se svi na novonastalu situaciju, prihvatili je, pomirili se sa cinjenicom da i nasa pojedinacna humanost ima svoje granice. Neko manje, neko vece, ali polako svako ponaosob dolazi do svoje. A onda se mirimo sa cinjenicom da nam ostaje samo da se saosecamo i da s vremena na vreme opet uradimo nesto za druge. Ali intenzitet opada, interesovanje isto tako. Nastavljamo sa svojim zivotom, obavezama, i opet malo po malo nam nasi licni problemi postaju prioriteti. Izranjaju ponovo na povrsinu, neki novi, neki stari. Shvatili smo da je vecina nasih problema smesna u odnosu na ono sto bi moglo da nas snadje, da uvek moze gore i da uvek treba gledati unapred. Naucili smo mnogo toga. Koliko ce se to znanje zadrzati? Samo ce vreme pokazati.

Videli smo da smo normalni ljudi, koji umeju da se organizuju i pomognu drugima u nevolji. Da li smo time jedinstveni- ja licno u to ne verujem. Ali dobro, to sad nije ni tematika. Uverili smo se da imamo veoma vrednu i radnu omladinu koja onda kad treba uzima stvari u svoje ruke. U bukvalnom smislu. Pokazali smo svi jednu solidarnost kakvu nisam ni sanjala da bi mogli da pokazemo. Ali, takodje, se pokazalo da su mediji potpuno cenzurisani, da nikako da dobijemo istinite informacije, da niko i dalje ne snosi nikakvu odgovornost a i da nam je drzavna organizacija vrlo upitna i postavlja se pitanje sta bi bilo da se gradjani i razno razna udruzenja nisu pokrenuli u kljucnim trenucima. Ali dobro, i to je druga tema. Prema Crvenom Krstu imam samo divljenje, najblaze receno.
A sad se treba okrenuti svojim problemima
Ipak, ne zaboravimo da je za humanost uvek potrebno jako malo. Nije tesko biti human.


Posted via Blogaway

уторак, 20. мај 2014.

I sta sad...

Da ne napisem nista ne mogu, a opet sta pa da pisem? Slike vec danima haraju internetom, clanci i razmisljanja se pojavljuju a onda nestaju kao da nikad nisu ni postojali. Pink redovno o svemu obavestava, kao da je nacionalna televizija. Pa mozda i jeste u neku ruku. Ako uzmemo da je Pink televizija koja podrzava trenutno jedinu opciju koja dozvoljava da bude podrzana, nije ni cudno sto ocigledno ima veca prava prenosa od svih ostalih kanala.
Cenzura, politicari, netacne informacije, polu-istine, odvratno.
A onda shvatite koliko mladih ljudi se solidarise, koliko dobrovljaca zeljnih da pomognu, koliko hrane, odece, poruka poslatih na 1003, zasuze mi oci od punog srca. Ali ne dozovljavam da me emocije nadvladaju. Sada je vreme kad treba zadrzati hladnu glavu. Teske i srceparajuce price tek dolaze. Kao i slike. Ljudi, zivotinja, razrusenih kuca...
Medjutim ni hladnu glavu nije lako zadrzati, pogotovo kad ne znate kako da pomognete a imate potrebu za tim. Dali ste ono sto ste mogli, poslali pozamasan broj poruka na 1003, i sta sad? Vas zivot pocinje da tece normalno, morate na posao, morate da sredujete stan, da se brinete o svojim bliznjima, da se vidite sa prijateljima, mozda cak i kafu da popijete, da se prosetate, da idete u skolu ako ste skolarac, da spremate ispite ako ste student, prosto da nastavite sa svojim zivotom. I onda se postavlja pitanje kako? Kako nastaviti, kad znate da ima toliko veliki broj ljudi koji ne moze da nastavi? Kako to moralno sebi da opravdate? A opet, znate da morate.
Pratim na twitteru stotine poziva za jos donacija hrane, higijene, ali sam svesna da ja sama tesko da mogu jos nesto dodatno znacajno da pomognem. Iako sam takodje svesna da je svaka pomoc dobrodosla i neophodna.
Evo predloga sta mozete da uradite ukoliko vise ne znate kako da pomognete a imate i dalje potrebu: nazovite vasu opstinu i pitajte da li im nesto treba. Ako mi ne bude nista trebalo osecacete se bolje sto ste barem pozvali. A ako vam kazu konkretne stvari opet cete se osecati bolje jer ste pruzili to sto su vas zamolili. U subotu vece sam nazvala opstinu Vracar i pitala kako mogu da pomognem volonterski. Rekli su mi da se pojavim u nedelju u 11h i da pomognem oko razvrstavanja odece koja je pristigla. I eto. Nedelju sam provela u prihvatilisu u sportskom centru Vracar pomagajuci da se odeca spakuje i salje dalje, kao i pomagajuci smestenim ljudima da pronadju odecu koja im je trebala, da im se posluzi hrana, i pruzi kakva takva podrska. Odmah sam se osecala znacajno bolje.
Danas sam pozvala JoKu koja radi u CK da joj kazem da sta god da treba mogu da pomognem. I to je takodje urodilo plodom- u cetvrtak pomazem.
Svesna sam da ne mogu da pomognem onoliko koliko bih zelela. Ne mogu da nosim dzakove, ne mogu da pruzam medicinsku pomoc, da spasavam ljude, da spasavam zivote, da udomaljavam zivotinje, itd itd
Ali eto, barem nesto malo.
I za kraj: posaljite jos jednu poruku na 1003, ja sam upravo opet uradila.


уторак, 13. мај 2014.

Zen u tren

Ulazim nazad u svoju sobu i ne mogu da ne primetim blagu pateticnost celokupnog prizora. Mozda bolje reci cliche...
Na TV-u se upravo zavrsavaju reklame i vraca se bljutavo romanticna drama/komedija na Fox Movies. Ne znam da li se secate kad je dosao kod nas Hallmark, i svi oni njihovi filmovi a la ljubavni romani sa kioska- ovaj film je upravo takav. Pravi predstavnik home movie.

Na scenu izlazi mladic sa setnim a opet muzevnim pogledom koji vodi zivotno znacajne razgovore sa svojom bakom koja je na samrti. Odlucuje da se bori za hotel koji mu ona ostavlja a u medjuvremenu naravno srece i ljubav svog zivota, sto oktriva uz male peripetije.

Nisam ni slutila koliko ovakav film moze da prija. I upravo usled te potpune predvidivosti mogu da se bacim na multitasking: gledanje filma, citanje knjige, chatovanje sa drugaricom i konzumiranje onoga sto zivot cini lepsim, a kazu i pruza instant osecaj srece- cokoladice.

Tako da vam je jasno da kad sam se vratila u sobu noseci jos tri cokoladice u ruci (male lindt- crna, bela i noisette) i kad sam zatekla razmesten krevet sa praznim omotima cokoladica svuda okolo, skoro pa procitanu knjigu Lauren Weisberger (poznata po Djavo nosi Pradu, naslov ove nisam sigurna kako glasi posto je na francuskom: Sexe, diamants et plus si affinites...) i na tv-u gore opisani film, kao i mobilni koji non stop blinka, i na samom kraju moj odraz u ogledalu- rascupana, u rasparenoj pidzami, odmah mi se razvukao osmeh na licu- ima li nesto lepse od ovoga?

Pravo pravcato uzivanje.

Procitala sam knjigu- za divno cudo, nakon dugo vremena, knjiga napokon nije imala epohalan uticaj na moja razmisljanja a narocito dela. Oh, hvala bogu pa sam ponovo dosla u stadijum da mogu da citam knjige a da pri tom nemam bojazan da ce dovesti do odredjenih aktivnosti koje ce i te kako uticati na dalji razvoj dogadjaja. Kao na primer slanje koje kakvih mailova, poruka, donosenje zivotnih odluka, i slicno...

I znate sta, sve i da sutra bude sve po starom, da nemam koncetracije za gledanje icega na TV-u, a pogotovo ne romanticnih drama, i jos manje za citanje, nema veze. Dovoljno je s vremena na vreme doziveti upravo ovakav trenutak mira.

Mali tren zena. 

понедељак, 12. мај 2014.

Sushi time!

Poslednjih meseci kad god mi se prijede nesto lagano, dijetalno i lako svarljivo, prva stvar koja mi padne na pamet je: sushi.

Iako uvek probam nesto novo- rainbow, roll, sushi, smushi i kako se vec sve mogu nazvati sushi kreacije uvek se vratim neprevazidjenom klasiku- Maki. Male zelen rolnice sa lososom i avokadom, cini mi se da nema lepse stvari...

Dok sushi kod nas jos uvek nije bio tako popularan kao sto je danas, glavno mesto je bilo naravno Ikki sushi bar. Cene paprene, kvalilte sushi-a diskutabilan. Naravno u centru centra, na par koraka od Strahinica Bana. Ali sva sreca (ili ne?) pa je sushi postao glavno fancy jelo pa ga imate skoro na svakom koraku- Soho, Toro, Supermarket, Square Nine, WSushi, Moon Sushi, i ko zna gde ga jos sve ima. A jos ako zelite kucnu dostavu, onda tek imate izbora na pretek.

Od svih spomenutih mesta, najlepsi dozivljaj sam imala u Soho-u i Wsushi-u. Posto je u mojoj blizini, Wsushi na Vracaru sam posetila u vise navrata u razlicitim periodima dana i noci. Imaju u teoriji zanimljiv koncept- danju restoran, nocu klub. Sushi moze uvek. Basta je perfektna. Pogotovo sad u ovom periodu. Imate utisak da ste otisli pravo u neki mali botanicki raj okruzeni bambusima. Mali zen u sred Vracara.
Medjutim, moj dozivljaj mesta ide od pravog uzivanja do nepreijatnih iznenadjenja u zavisnosti od satnice.

Ukoliko odete u periodu od recimo 13h do 20h, max 21h zatecicete sledece:
Unutra ambijent malo zamraceniji, tako da i nije za poslovni sastanak, ali za izlazak sa deckom, na date, sa drugaricama, bukvalno sa kim god zelite, moze. Budite spremni na dosta intimnu atmosferu, jer mesto ne vrvi od ljudi ako idete u datom periodu. Male su sanse da cete nekoga sresti, i da ce vas iko tu videti. Verovatno bi bilo odlicno mesto za skrivanje. Dodatno, postoji jedna prostorija, malo odvojena od ostalih koja je cela obojena u crveno. Moze biti zanimljiva. I posto do nje slabo dolazi muzika obicno bude poprilicno prazna i posle 22h, pa eto ni to nije losa ideja ako biste bas zeleli da odete uvece.

Ukoliko odete posle 21h, docekace vas nesto potpuno suprotno:
Jaca muzika, a ekipa koja pocinje da se skuplja je neverovatna. Ono sto se nekada vidjalo u Strahinica Bana, i sto sam mislila da vise ne postoji, se nekim cudom nadje bas tu. Beogradski jet set. A i Beogradski wanna be jet set. Naravno, posto provod cine ljudi a ne toliko okruzenje u par navrata sam zaista uzivala i uvece uz koje vince, koktel i sushi, sta vise covek da pozeli? Ali, ipak, ako niste ljubitelj tog okruzenja, preporucila bih da porazmislite dva puta.

I tako..ako ikad pozelite da probate ta mala cuda divnog ukusa, feel free to taste and see!

среда, 7. мај 2014.

Fancy smensi: Pre-party

Kao sto sam dala pozamasan uvod u ovom postu u subotu vece sam se teske muke odvazila za izlazak sa Miss AAA i njenom, a sad vec mogu reci i nekako mojom, ili barem wanna be mojom, ekipom devojaka sa kojima je do sad svaki izlazak bio odlican. Ovaj je bio debakl, ali samo za mene, i opet ne zbog njih no zbog mene. Ali dosta o tome.

Pre-party

Nemam neku naviku da idem na pice pre glavnog mesta. Obicno tamo gde odem "na jedno pice" ostanem dovoljno dugo da mogu da zavrsim izazak. Naravno uvek ga nastavim negde dalje, ali to onda definitivno spada u after party. No, da se vratim na ovu pre-party tematiku.

Ovaj pre-party smo odlucile da zapocnemo u verovatno trenutno najfancy mestu u Beogradu: Toro, jedan od restorana na potezu Beton hale. Ovo mesto u vecernjem elementu bih opisala samo jednom recenicom:

To see and be seen

Iskrena da budem, volim ja ta nazovi "fancy" mesta, ali ipak do neke mere, ili barem sa jos nekim pratecim sadrzajem osim "to see and be seen", inace- it's simply ain't my kind of thing... Sedele smo za sankom, sa dosta usluznim barmenima i sasvim solidnim koktelima. Ali ekipa oko nas...ahhh, kako bih vam rekla... Ona standardna kvazi urbana beogradska ekipa, sve sami japijevci (ili jos bolje wanna be japijevci). Momci sa jedne strane, devojke sa druge, svi se pravimo da smo urbani i cool, i naravno previse smo face da bismo medjusobno komunicirali. 

Ali nakon kratkog razmisljanja evo u kojim slucajevima bih mogla da preporucim odlazak:

- dating: na ovo mesto bih rado otisla na date, mesto odise nekim zavodoljivim ambijentom. Meni barem.
- brunch, lunch, vecera sa drugaricama: ukoliko rezervisete sto, pogotovo ako ste u vecem drustvu, odlican izbor. Samo nemojte mnogo da gledate oko sebe. Usresredite se na hranu, pice i drustvo. 

Sto se hrana tice, zaista je izvrsna. Odlazila sam na spomenuto mesto na rucak, veceru, brunch, i zaista sam svaki put veoma veoma uzivala. U pitanju je "nov" koncept, hrana raznovrsna od Azije do Spanije, porcije s namerom izuzetno male, vise kao spanski tapas. Ideja je da narucite vise razlicitih jela i naravno delite sa vasim drustvom.

Budzet koji vam je potreban: pozamasan...i to zaista pozamasan.

Predlog za, sto bi francuzi rekli, amuse-bouche (iako ovo nije to ako bismo pratili definiciju): nacos sa guacamole sosom- postoje dve vrste guacamole sosa, i ne umem da vam kazem koji je bolji: guacamole sa narom i cvarcima (ili sad slaninom), ili guacamole sa cini mi se da je bila pate od tune. Zaista fenomenalno.

Naravno, na dijetalno zaboravite. 

уторак, 6. мај 2014.

chick's chat 2

Pre, cini mi se, skoro godinu dana, tek sto sam zapocela da se cujem sa Amerom, i posto me je "malo" vuko za nos, smislila sam pakleni plan sa ciljem da delujem kao opaka zenska... elem, evo poruke koja upotpunosti opisuje situaciju:
To JeCa, oko 22 p.m.: "(...)vec sam legla a sad me zvao Amer- ja rekla da se upravo spremam za izlazak, malo smo popricali, zavrsili razgovor...ja vratila protezu u usta i vratila se u krevet"
Iz ove perspektive ne znam sta je smesnije- to sto sam u 10 uvece bila u krevetu, to sto i dalje nosim skidajucu protezu (?!!?), to sto sam izmislila da izlazim, ili zelja za dokazivanjem da nisam klinka (?!!?) naspram njega koji je desetak godina stariji.
Izuzetno!
Thanks goes to JeCa jer je sacuvala ovu izuzetnu poruku!

Posted via Blogaway

понедељак, 5. мај 2014.

Teoretska praksa, ili prakticna teorija

Imam tako puno tema o kojima bih htela da malo procaskam. Ali first things first.

Najpre malo o novim planovima & odlukama. Jer, sta je zivot, ako ne planiranje? Hmm, ustvari, kazu da je zivot upravo ono sto se desava dok planiramo. Nema veze. Zato planiranje i ima svoje cari. Kako god, to tako samo kazu.

Elem, nakon kratkog pauziranja, a teoretski isplaniranog dugog pauziranja, u subotu vece sam izmamila svoje nozice bez visokih potpetica na beogradski asfalt. Bolje reci na kisni, mokri, beogradski asfalt. Sto je i dovelo do toga da su stiklice ostale u kolima.
Ne znam kako da vam opisem svoje psihofizicko stanje u subotu uvece. Mozda bi bilo dovoljno reci da uopste nisam bila u mood-u izlaska. Tacan razlog? Verovatno kombinacija svih mogucih razloga. S obzirom da sam ljubitelj spiskova i listi, moram da sastavim sledecu listu "when not to go out":

1. Napolju pljusti kisa, vi imate metar i dve sumske jagodice a nemate cipele na stiklu za koje vas boli briga ako ugazite u baru
2. Posto vam je upravo nastupio onaj period u mesecu naduveni ste kao omanja lubenica (da nije to onda dinja?) i jedino sto vam iole dobro stoji jeste odevna kombinacija iz koje ne izlazite poslednja tri izlaska- a ista vam dobro stoji kad ste u stiklama, a ne u ravnim cizmama
3. Idete kolima- a kad vozite ne pijete, sto bi znacilo da vam automatski otpada opcija da se od muke napijete
4. Neposredno pred izlazak ste bili na treningu (kakvom god)
5. Nemate nigde rezervaciju
6. Klub u koji inace izlazite- ne radi
7. Prosto, niste raspolozeni za izlazak.

E sad, posto ja nisam shvatila na vreme da su ovi kljucni elementi kod mene svi bili checked, nameracila sam se da ipak izadjem. Odluka koja je dovela do debakla u vidu negativne energije, umornih nogu, i pozamasno potrosenih para. Ali, kako se iz svakog iskustva moze izvuci nesto korisno, da  ne kazem poucno, a tako i lepo, iz ovog izlaska sam prvo izvukla gore spomenuto, a i sledecu lepu odluku:

Miss AAA (spomenuta u ranijim postovima) i ja, iskreno prestrasene cinjenicom da nase voljeno mesto na koje stalno izlazimo ne radi tokom praznika, smo odlucile da isprobamo razno razna mesta po Beogradu u potrazi za onima koja nam najvise odgovaraju. Obe single (ok, manje vise), obe beogradjanke (ok, ona beogradska italijanka), ona 30, ja 27, zeljne normalnih (po nasim merilima!) ljudi, i lepog okruzenja, nismo imale ideju gde izaci?!
I eto ideje!
Pod novom rubrikom- brunch, lunch & punch prenosimo nase utiske & preporuke. Malo izlasci, malo kafice, malo ice&pice, pa ono sto bi rekli- ko voli, nek' izvoli.

Druga, solo, odluka: treba mi neki prostor, nazovimo ga wall jer lepse zvuci nego zid, gde bih mogla da "okacim" neke kratke poruke, prepiske, ideje. Ponekad dobijem neku fenomenalnu poruku, ili je posaljem (da, i ja imam takve momente inspiracije!), ili nesto procitam, sto bi mi bilo zaista zao da nestane- npr. da se ne daj boze izbrise iz telefona! Dodatno, imajuci u vidu da mi je jedan telefon pao u wc solju, jedan u onaj otvor ispred lifta, jedan iz ruke sa drugog sprata, mislim da zaista ne bilo zgoreg da sve to negde ipak zapisem u "etru", ili ti internetu, odnosno oblaku (?). I tako nastade nova rubrika: Chitchat

U medjuvremenu, zbog ove kise koje prosto tera na razmisljanje, sam imala jos hiljadu i jednu misao i plan, ali to je sve negde nestalo, da ne kazem izvetrelo... Mozda se vrati, a mozda i ne.

Chicks' chat

23.04.2014.
From KeVa (nakon sto je dobila print screen horoskopa dana): "cekaj, ne mogu da se setim, ti si ono bese rekla da neces nikako da se smiris sa doticnim i da to nema buducnosti?"
 RE to KeVa: "pa nema naravno da nema, samo prenosim sta horoskop kaze"

Dva dana nakon chicks' chat-a: ja u nezvanicnom its' complicated "statusu"

26.04.2014
To KeVa: "(...) dok se ti vratis ima toliko gluposti da napravim da ce se na kraju sve netirati i bice kao da se nista nije izdesavalo u tvom odsustvu"

I tako zaista i bi...

среда, 30. април 2014.

Konfuzijo, dobar dan!

Vec danima pokusavam da stavim koju rec na papir. Odnosno, koju rec na tastaturu, iliti ekran. I nikako ne uspevam. Opet ne mogu da sredim misli, a onda pomislim, a sto bi ih pa sredjivala? Zasto se stalno opterecujemo planiranjem i organizacijom svog i tudjeg zivota. Zaista bih volela da mogu da se samo prepustim trenutku i dopustim da se stvari same od sebe odvijaju, ili mozda razvijaju. Ali stvar je u tome da, da bi se stvari odvijale, odnosno razvijale, moramo da ih (ne) zelimo. A da bi ih (ne) zeleli, moramo da znamo sta (ne) zelimo. I tako dodjoh odakle podjoh.

Zato je mozda vreme da sebi priznam: ja sam jedan veliki planer. Htela ne htela, ne mogu da funkcionisem bez plana. A plan se moze praviti kad znamo sta zelimo. Ili mozda ne?

Oh konfuzijo- dobro dosla, dugo te nije bilo!

U nekom od blogova rekoh, tj napisah, kako su stvari mnogo jednostavne u ovim lepim, slatkim, a bogami i gorkim, partnerskoljubavnimisveobuhvatnim, a ustvari bezvremenskim, odnosima. ...rekoh pa porekoh.

I bi, i ne bi. Hocu, pa necu. Znam, pa ne znam. I tako u krug.

I tako, posto ni sama ne znam sta bi htela, odnosno sta ne bi htela, pokrenuh ljubav starih dana. Jedino opravdanje koje imam (ako mi je takvo uopste potrebno) jeste sto je na nagovor gospodina Nemca. Ok. Ni to bas nije upotpunosti tacno. Hocu reci, nije morao mnogo da se trudi. Ako se uopste trudio.
Uostalom nije ni bitno ko se jeste a ko nije trudio, bitno je da sam eto ne znajuci sta mi je ciniti, i u zelji da, eto, prepustim stvarima da se razvijaju kako se vec budu razvijale, ja sam opet (ili mozda tek sad zapravo) usla u vezu na daljina. Usla, nastavila, zapocela, prihvatila. Choose it yourself. Ili mozda myself?

Zaista bi htela da "prodam"neku cool mudrost, ali i za to treba imati ako ista drugo, onda barem malo inspiracije. Ili znati sta se zeli. Tako da i od toga slabe vajde danas.

Ali zaista, ovi musko-zenski odnosi se znacajno komplikuju kako ide vreme. S obzirom da smo sve u medjuvremenu postale jake, samostalne, samosvesne i najbitnije samozadovoljne, trazimo nekoga da nam parira. Ne kazem da je to nemoguce naci, ali poprilicno tesko. Lepo nam je kad smo same, lepo nam je da mozemo slobodno da izlazimo, flertujemo s kim hocemo, datujemo s kim hocemo. Sloboda je jedna lepa stvar. I kako vreme ide, postaje nam previse dobro sto smo sami. Osecamo se lepse kad smo sami nego kad smo sa nekim. Ok, postoji to da jos uvek nije nasiao taj neko sa kojim ce nam biti lepse skupa nego kad smo sami. Slazem se. Ali vremenom postaje umece prepoznati takvu osobu. Pogotovo ako ste rasle uz diznijeve crtace, bajke za decu, romanticne predstave o princu na belom konju i onom cuvenom they lived happily everafter. I ne kazem da treba pristati na nesto manje od toga. A opet... Pre sam znala da mogu, znala sam koje kompromise mogu da napravim. Znala sam dosta toga. U medjuvremenu, tokom ovog mog procesa samootkirvanja, izgubila sam to saznanje. Osladila mi se sloboda. Postala sam racionlanija nego ikad.

I stvarno ne zelim da pisem o tome. Mislim, ima tri ziliona tekstova o istoj temi. Pocinju da nam ispiraju mozak sa tim kako je danas komplikovano upoznati kvalitetnu osobu i imati vezu. Ne, necu da budem deo toga. Ima da zagovaram suprotno, ma koliko god se pokazalo da nisam upravu.

Ustvari, mozda samo treba razloziti stvari. Od komplikovanog svesti na jednostavno i resenje svakog problema ce se pokazati. Postoji cak i rec za to- pojednostaviti stvari! Eto, sasvim jednostavno.

S tim sto to jednostavno u teoriji postaje komplikovano u praksi. Nema veze.

Zivela jednostavnost!

Zivela konfuzija!

четвртак, 24. април 2014.

Reinkarnacija

Ova kisa sto konstantno pada ovih dana zaista ubija zelju za bilo cim. A jos u kombinaciji sa radnim obavezama moze da bude potpuno pogubna.

S obzirom da inspiracije za pisanje vec danima nemam, koncentracije za citanje jos manje (sad vise ne mogu ni one "knjige"), zelja za radom kao da nikad nije ni postojala, a kad pomislim na ucenje samo mi se okrene stomak. Otkako sam dala one specijalisticke u februaru, nema sanse... A tako mi je jos malo ostalo sa ovim strucnim ispitima, da je prosto greota sto ne ucim. Ali dobro, evo, samo da prodju ovi uzasni dani i pocinjem.

Naravno, u skladu sa odvratnim vremenom, mora da se izdesavaju jos neke stvari koje ga nimalo ne cine laksim za podnosenje.

Ovu nedelju bih mogla nazvati nedeljom reinkarnacije. Prvo sto Nemac dolazi u posetu Beogradu, a drugo sto se Amer odjednom javio. O drage bivse ljubavi, nemojte reinkarnirati. Ok, za Amera je vise dosadno, i nema tu sta mnogo da se prica. A Nemac..Ah, taj Nemac. Ali, ostavicu to za drugi put...mislim pisanje, a ne vidjanje.

Evo malo muzike, ko zna mozda vas oraspolozi:


среда, 16. април 2014.

Twitterasica- It is me!

Otvorila sam svoj twitter nalog. Odnosno, aktivirala sam svoj twitter nalog, koji je otvoren navodno jos Decembra 2010...hmmm, ne mogu cak ni da se setim kad sam to uradila... Ali u svakom slucaju, postajem prava zena, devojka, zena-devojka, devojka-zena od tehnike!
(btw- kad se od devojke postaje zena??? kad se udam?? to bi bas bilo super, onda bih jos dugo bila devojkaaa, a jel onda postoji rizik da budem baba-devojka, kad se to postaje?? sa 70??)
Da rekapituliram:
- Imam najfancy android telefon
- Sa prijateljima se dopisujem preko vibera, whatsup je tako passe
- Imam facebook, mada i nisam nesto aktivna na njemu...
- Imam instagram, mada ni tu bas i nisam aktivna
- Imam blog, mada to malcice krijem od blize javnosti a srecna sam sto dolazi do sire javnosti
- Iiii  sad imam i twitter!

Da li posotji jos nesto sto treba imati?

Ovaj twitter je potpuni hit!

Tako bi htela da imam sto vise followera, ali niko me ne prati! Odnosno imam 2 followera, od cega je jedan moj otac...ufff!

Kako se dobijaju followeri na twitteru??

Nema veze sto nemam followere, glavno da ja pratim ove zanimljive twitterase. Ovo sve lici na srednju skolu. Znate one gotivne face sa kojima se svi uvek druze. Moram da priznam da nikad nisam bila "gotivna faca" u srednjoj skoli. Mozda zato sto sam bila dve godine mladja od svih? I sad te gotivne face su previse cool da bi pratile sve one koje njih prate...mnogo su bitni...
Uf hocu i ja da budem bitna!

Imam novog followera! Ah, to je Miss AAA, kojoj sam sad pisala da me prati... Nema veze, sad ce, sad ce, sad cu i ja uskoro biti bitna.

Kao rezultat ovog twittovanja u pokusaju, nista nisam uradila na poslovnom planu! Koncentracija mi je odavno nestala, a na ovom twitteru se stalnoo nesto desava i ne mogu da prestanem da ga proveravam i gledam sta se desava.

Nije ni cudo sto ponekad pomislim kako vise necu da citam knjige. Znate sta, na mene knjige mnogo uticu. Toliko se sazivim sa glavnim akterima da je to strasno. Prosli put, nakon sto sam procitala Dedicku, odvazila sam se da posaljem Nemcu mail (please see: Eto). I ok, to i nije bio toliko los korak, ali opet. Da nisam citala knjigu mozda to ne bih uradila??
Sad citam dnevnik Bridzit Dzouns, ovaj novi deo. Posto nisam citala nijedan pre toga, ne znam koji je ovo deo. I bas je cool knjiga. Ionako i dalje nemam koncentracija za nesto ozbiljnije. Pa sto se onda pa muciti?? I onda, kao efekat toga, eto aktiviram svoj Twitter nalog!
Zamislite da pocnem da citam neku samoubilacku knjigu, da li bih se samoubila??
Procitala sam i Aleksandru Poter- u potrazi za Romeom. Super knjiga! I za divno cudo nije imala nikakav efekat na moj svakodnevni virtuelni i ovaj drugi zivot.

Da li je zakljucak: Moram da prestanem da citam??

Verovatno ne. Ali bih mogla da krenem da opet ucim (jos jedna runda strucnih ispita), a i da radim. Cisto eto, reda radi.

Uh, to me podseti, imam toliko puno posla....sutra cu to. Uostalom zar ne kaze ni manje ni vise nego Scarlett O' Hara- Sutra je novi dan?? After all, tomorrow is another day!

Hocete mozda da me zapratite: lizinnever_land

уторак, 15. април 2014.

Park

Kad ste poslednji put seli na klupicu u parku? Ja ne pamtim. I bas zbog toga, resila sam da danas sednem. Prolazim kroz ovaj park kod NBS-a svaki dan, okkk- skoro svaki dan, odnosno onih dana kad se kuci vracam peske, hmm mozda i ne bas taako cesto...,i danas mi posebno budi lepa secanja, mozda jer su ove boje nekako vise dosle do izrazaja zbog prelamanja svetlosti? A mozda i ne, ne mogu bas da kazem da sam ekspert za prelamanje svetlosti, fotografiju, i tako te stvari, ali stvarno danas ima nesto posebno u ovom parku. 
I ne, nisam zaljubljena! Casna rec... ali me to nije sprecilo da se setim kako sam bila divno zaljubljena i kako sam se ljubakala na tim klupicama... hmmm kad li sam se poslednji put ljubila na klupici u parku? Mozda jos bitnije pitanje- sa kim? Uh ne, to zvuci sasvim pogresno. 

Kako god, ne mogu da se setim, secam se jedino tih prvih poljubaca i setnji kroz upravo ovaj park, ovim stazama (doduse nisu ovako fancy bile uredjene) i tako skoro svaki dan nepune dve godine, bas mi je bilo lepo, slatko, prava onako prva ljubav. Kako oni bese kazu- prva ljubav zaborava nema :) ne bih se bas upotpunosti slozila sa tom konstatacijom, ali prvo ljubljenje u parku definitivnk zaborava nema.
Inace, ovaj post pisem skoro citav dan, zapocela sam ga u parku na klupici, a evo zavrsila kod kuce na trosedu...

Posted via Blogaway