недеља, 25. мај 2014.

Ponovni pocetak

Proslo vreme, navikli smo se svi na novonastalu situaciju, prihvatili je, pomirili se sa cinjenicom da i nasa pojedinacna humanost ima svoje granice. Neko manje, neko vece, ali polako svako ponaosob dolazi do svoje. A onda se mirimo sa cinjenicom da nam ostaje samo da se saosecamo i da s vremena na vreme opet uradimo nesto za druge. Ali intenzitet opada, interesovanje isto tako. Nastavljamo sa svojim zivotom, obavezama, i opet malo po malo nam nasi licni problemi postaju prioriteti. Izranjaju ponovo na povrsinu, neki novi, neki stari. Shvatili smo da je vecina nasih problema smesna u odnosu na ono sto bi moglo da nas snadje, da uvek moze gore i da uvek treba gledati unapred. Naucili smo mnogo toga. Koliko ce se to znanje zadrzati? Samo ce vreme pokazati.

Videli smo da smo normalni ljudi, koji umeju da se organizuju i pomognu drugima u nevolji. Da li smo time jedinstveni- ja licno u to ne verujem. Ali dobro, to sad nije ni tematika. Uverili smo se da imamo veoma vrednu i radnu omladinu koja onda kad treba uzima stvari u svoje ruke. U bukvalnom smislu. Pokazali smo svi jednu solidarnost kakvu nisam ni sanjala da bi mogli da pokazemo. Ali, takodje, se pokazalo da su mediji potpuno cenzurisani, da nikako da dobijemo istinite informacije, da niko i dalje ne snosi nikakvu odgovornost a i da nam je drzavna organizacija vrlo upitna i postavlja se pitanje sta bi bilo da se gradjani i razno razna udruzenja nisu pokrenuli u kljucnim trenucima. Ali dobro, i to je druga tema. Prema Crvenom Krstu imam samo divljenje, najblaze receno.
A sad se treba okrenuti svojim problemima
Ipak, ne zaboravimo da je za humanost uvek potrebno jako malo. Nije tesko biti human.


Posted via Blogaway

Нема коментара:

Постави коментар